Candyman Reboot je već izbezumio kritičare

čovječe od slatkiša prodaje se kao duhovni nastavak horor klasika iz 1992. s Virginiom Madsen i Vanessom Williams u glavnim ulogama. Jedna od tema u DaCostinom scenariju je da beskrajno nasilje počinjeno nad crnim tijelima od strane bijele nadmoći. Slogan filma glasi, Dare to say his name, ima namjeru odjeknuti trenutni pokret protiv loše osmišljene i smrtonosne službe za provođenje zakona.Značajke verzije iz 1992 Daniel Robitaille (Tony Todd), originalni film,ali je prvenstveno usmjerena na sudbinu bijelog protagonista. Horor je oduvijek bio kanal za zakopavanje neizrecivih stvari ispod utrobe i nestvarnosti.

Uvod u novi Candyman

Candyman (2021) duhovni je nastavak horor filma Čovjek slatkiša (1992.) smješteno u sada gentrificiranoj četvrti Chicaga odakle je legenda nastala. Iako se pita kako će se neopravdano ubojstvo Shermana Fieldsa od strane policajca usporediti s Daniel Robitaille smrt od pčela. Kontinuitet filma tjera nas da se zapitamo kada će se Tony Todd pojaviti, a Michael Hargrove predstavlja uvjerljivu mračnu prijetnju. Jao, srž ovog novog filma je kako se povezuje sa starim filmom, ali nedostaje mu ono dodatno nešto.

Po mišljenju kritičara, Candyman je više kiselkast nego sladak.

Yahya Abdul-Mateen II u sceni iz filma Candyman, u režiji Nia DaCoste.

čovječe od slatkišakoristi pronicljiv, vizualno uzbudljiv pristup kako bi produbio mitologiju franšize – i usput zastrašujući publiku. Loš i nedosljedan narativni aruk tako izaziva nekoliko kritičara.

Neki od kritičara su:

Candyman spada u vlastitu izvedenu kritiku rase i klase, kaže Sarah-Tai za theglobalandmail.com.

Adam Graham iz Detroit Newsa kaže da Candymanu nedostaje centar, kao i prizemljenje''.

Robert Daniels s polygon.com kaže da je novi Candyman moderniziran za krivu publiku.

Neki su kritičari, s druge strane, smatrali da film nedostaje, bez duše, loš i didaktičkog reimaginiranja.

Film je bio između nastavka i ponovnog pokretanja, ili neuspjeha.

Veliki neuspjeh Candymana u ponovnom pokretanju.

Kritičari također spominju da film nastavlja biti između nastavka i ponovnog pokretanja, te u konačnici ne uspijeva u oba.Iako glumci daju sve od sebe s pričanjem, ne pokazuju moraliziranje i ukorijenjene dijaloge, pomalo je zamorno. Potreba da ovaj film bude sličan prethodnom čovječe od slatkiša stvara čudnu vezu pri čemu implicitno (slučajno?) tvrdi da su crni umjetnici i crni profesionalci jednako krivi za gentrifikaciju kao i bijeli ljudi koji su stvorili sustave ugnjetavanja. Čudna je poruka.

Film sadrži eksplicitne povratne pozive i narativ koji se povezuje s kultnim favoritom iz 1992. godine. Također nastoji iznova izmisliti mitologiju. Film čak nudi i novu priču o nastanku filma, s jakim ritmom u dizalu (jedan od najstrašnijih ritmova odvija se u dizalu) koji čini da je kosac s kukom trajnim simbolom nasilja bijelog na crnom.Ponovno pokretanje Candymana razdvojilo se između izravnog ponovnog pokretanja i posluživanja kao naslijeđeni nastavak.